Nedavno sam se četiri dana od jutra do kasno u noć borio da iščistim viruse koji su mi se naselili u kompjutor. To me je prisjetilo kada mi je riknuo hard disk pri čemu sam izgubio sve dokumenate koje sam napravio u posljednja dva mjeseca. Premjestim li dokumente na kojima radim na Net, neće moći lako nestati, a biti će mi i dostupni gdje god da odem i s bilo koje mašine… I tako je niknula ideja SKLADIŠTA…

OVDJE MOŽETE ČITATI:
Kako ispasti glup na TV
Cura fina, Severina
Vjeverica u kući - Dubravka Ugrešić i fotosjećanje - KLIČKO kolekcionar - Đapić nije prepisao magisterij! - Zijah Sokolović je glumac - čitanje novina - Prosinečki i pas - Prolegomena moguće povijesti sjedenja na klupama u parkovima - REKONSTRUKCIJA ISKONSKE SEKSUALNOSTI

SKLADIŠTE UZALUDNIH TEKSTOVA

15.02.2006., srijeda

pogled na sve



Čitajući novine posljednjih godina, a desetak godina ranije slažući mozaik iz krhotina priča koje su dopirale, često sam se čudio: kakva se to nova sorta ljudi pojavila, kako im uopće pada na pamet to u što se upuštaju, kako to da im sve polazi za rukom? Tipični obrazac priče koja se nebrojeno puta ponovila izgledao je otprilike ovako: pojavi se neki tip niotkuda, s nikakvom imovinom, nikakvim obrazovanjem, nikakvim prethodnim uspjesima ili potvrdama, goljo, nitko i ništa i ništkoristi, eventualno sumnjive ili sitnokriminalne prošlosti, i odjednom taj preko noći bahato i bezobzirno uzurpira stanove, kuće, zemlju, poduzeća, radna mjesta, značajne društvene pozicije, javno mnijenje, gazeći surovo sve koji mu se nađu na putu, kršeći pritom sve moguće zakone, elementarne kriterije pravde i zdravog razuma. I sve mu uspijeva! Svi oni koji bi ga trebali u tome spriječiti, vlast na svim nivoima, službe uprave, novine, sudovi, policija, tajne službe, još mu idu na ruku! Banke, fondovi, velika poduzeća, ministarstva i svi nadležni organi kao da se natječu kako će mu pomoći. Prodire kao užarena oštrica noža kroz maslac…

Još sam nekako i mogao razumjeti što je posrijedi kada bi se otkrilo da netko ima moćno rođačko ili zavičajno-susjedsko zaleđe, razumio sam i kada je sve upućivalo da su posrijedi dogovori po principu "ruka ruku mije" ili da se novoiznikli šljam od ranije poznaje ili na prvi pogled prepoznao, ali mi nikako nije išlo u glavu kada nije bilo išta od od nabrojanoga i sličnoga. Kako to da su toliko brojni pojedinci, takozvani dužnosnici, i službeni državni, upravni i sudski organi, kada su se trebali opredijeliti između nekoga tko je očito grabio i razarao gazeći sva elementarna prava, pravila i općeljudske obzire i onih koji su očito bili nedužne ili slučajne žrtve nepogrešivo stajao na stranu predatora?

Rješenje je upravo u onome očiglednom. Društveni prevrat kakav se kod nas zbio mogao se s najvećim pouzdanjem osloniti na one koji "nemaju ništa, pa mogu dobiti sve". Bila je to životna prilika za sav šljam, za sve iz bilo kojih razloga neuspješne pojedince, za sve one s onu stranu zakona da postanu zakon. Dotadašnji životni promašaji, neiskorištene prilike ili kazne za nedozvoljene rabote samo su ih dovoljno frustrirali da sve žele nadoknaditi preko noći. I kada bi se itko od njih susreo makar samo s imenom na papiru o kojemu ama baš ništa nije znao, osim što je iz prirode same stvari vidio da mu je jedino nastojanje što više prigrabiti, nije bilo dvojbe - taj je naš! S druge strane, kad je vidio da taj otima nekome koji je već nešto stekao ili izguruje nekoga tko zna svoj posao i marljivo radi, bilo mu je jasno - žrtva to ne može podržavati, dakle, onaj koji strada je protiv nas. Kako je takvo bahaćenje bilo moguće jedino u društvu u kojemu je šljam zaposjeo sve ključne pozicije, bez oklijevanja su izdavali protuzakonita rješenja, udarali pečate ili odobravali kredite zadovoljni što još jednim štetočinom utvrđuju svoj front. Na drugom nivou su izglasavali zakone i vodili politiku koja je pogodovala upravo takvima, u prvom redu njima samima.

Nije tu više bila riječ o profinjenom sagledavanju i prepoznavanju, već o elementarnom nagonu individualno sitnih grabežljivaca da se kreću i napadaju u čoporima. Nije posrijedi superiorna inteligencija, genijalni zločinački um, čak ni svjesni i suvisli udruženi zločinački poduhvat, upravo suprotno! Posrijedi je naprosto nasrtaj bezumnih virusa, nezajažljivih parazita koji razaraju tijelo u koje su se naselili dok ga ne unište.





- 02:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

27.01.2006., petak

razlika ekrana i realnog života

Moja iskustva s televizijom nisu velika; tim ih je lakše sažeti. Obeshrabrujuće je što sva govore isto: ako vam je imalo stalo do sebe, bolje da se od televizije držite što dalje.

Ne mislim ovom prilikom na tajanstvena zračenja s ekrana zbog kojih se suše kaktusi i fikusi u blizini tv-prijemnika. Mislim na one sadržaje stvarnog, pravog života (među kojima se i vi možete naći) koje televizija zahvaća svojim pipcima te protjerava kroz probavne traktove svojih medijskih kanala da ih na drugoj strani istovari pred gledaoce kao detalj mozaičke slike o toj stvarnosti koju neprestano izlučuje.



Moje prvo značajno iskustvo o tome pada u doba kada sam još bio mlad i naivan. Televizija okupila još nekolicinu takvih, smjestila ih sred studija, oko okruglog stola, upalili reflektore, uključili kamere pa - udri snimaj. Drug tv-voditelj počinje kratkim uvodom: evo, okupili smo ove mlade ljude da čujemo nešto o jednoj vrlo interesantnoj temi koja ovih dana zaokuplja pažnju čitave naše javnosti. Dakle, sada ćemo vidjeti što o tome misli predstavnici mlade generacije...

Poznavao sam sve poznate i znao da svaki zna ponešto o onome zbog čega su nas sazvali, ali da znaju toliko - to je i za mene bilo iznenađenje. Kako je koji uzimao riječ govorio je po desetak minuta. Svaki je koristio istu shemu: za početak nekoliko općepoznatih činjenica, potom njihovo analiziranje i kombiniranje s kojeg se prelazilo na konstruiranje teze potkrijepljene argumentima da bi se završilo dubokim i dalekosežnim originalnim zaključcima. Slijedeći je, potaknut prethodnikom, nastavljao sve dalje i dalje i ubrzo je predmet razgovora bio ogoljen i osvijetljen sa svih strana, seciran i studiozno proanaliziran do najsitnijih detalja, razmotren u biti i svim pojavnim oblicima, smješten u odnos sa svim najsrodnijim fenomenima, objašnjeno je zašto i kako se javlja i kakve su mu perspektive.

Izlaganja su bila izuzetno interesantna, ali da bi ih se moglo pratiti bila je potrebna maksimalna pažnja i koncentracija. Saznanje da svi zajedno dostižemo do spoznajnih dometa do kojih svaki ponaosob ne bismo mogli ispunilo nas je jezom strahopoštovanja svečanosti trenutka, ustreptalost misaonog razotkrivanja novog prožela nas oduševljenjem; svako istupanje pretvaralo se u pustolovinu. Sjedili smo oko stola ne usuđujući se ni pomaknuti, kao niz kipova, upijajući svaku riječ govornika. Snimali su nas više od dva sata, sve dok nismo do kraja iscrpili sve što se o toj temi uopće moglo reći.

Nestrpljivo sam čekao da se snimka razgovora emitira.



Emitiranje me zateklo u nekom ovećem društvu. Dok su ostali nevezano živkali komentirajući što se događa na ekranu, ja sam se nasadio pred sam prijemnik i zadubio u emisiju želeći obnoviti one uzbudljive trenutke. Na vlastito zaprepaštenje, odjednom sam shvatio da nam televizijski valovi prenose gomilu gluposti! Kao prvo, bilo je nemoguće zaista pažljivo pratiti što se govori. Dok je u studiju, pri snimanju razgovora, vladala zaista studijska tišina, zanemarivo pomućena mačkastim gibanjem kamermana u dubinama sjenki, u sobi u kojoj sam sjedio svaki čas su se dodavale čaše, otvarale flaše, izmjenjivale zdravice; svaki čas se poneko dizao i izlazio, a netko drugi vraćao i sjedao; neprekidno je poneko imao reći nešto pametno u vezi s zadnjom stvari izrečenom na ekranu (tipa "U, ala se proserava!"), pa je moja pažnja već time bila rascijepljena na dvije strane. I pored toga, krajnjim naporom volje, ipak sam uspijevao pratiti snimku, ali tu se neotklonjivo uplela televizija!

Dok sam u studiju sjedio nasuprot govornika i imao ga cijelo vrijeme - takoreći - u statičkom kadru, pa sam se zaista mogao usredotočiti na ono što govori, marljivom realizatoru snimanja je takva statika bila dosadna, nemedijska. Stoga su kamermani manijačkom strašću bilježili sve što se događalo u fizičkom smislu: netko se promeškoljio na stolici, drugi napravi neku grimasu, treći se počeše po glavi, četvrti pripali cigaretu, peti otresa pepeo, šesti pravi bilješke, sedmi nešto došaptava onome pored sebe... Čim kamermani nešto takvo uoče odmah zumiraju i izvlače taj nedužni pokret u prvi plan. Pa ako se baš ništa ne događa, režiser naprosto prebacuje sliku s lica na lice, širi je do totala i nazad sužuje ili tu i tamo ubaci telop sa fotografijom tek na prvi pogled u vezi s onim o čemu se govori, ali u nikakvoj s onim što se upravo iznosi. Ispalo kao da je oko stola sjedio čopor majmuna koji se cijelo vrijeme biskaju, kao da se svi smrtno dosađuju čekajući da dođu na red pa pokušavaju svim raspoloživim sredstvima skratiti vrijeme do tog trena. E, to je bilo medijski.

A najgore od svega uslijedilo je kao posljedica banalne činjenice da je emisija trajala svega 55 minuta. U plemenitoj namjeri da prikažu sve koji su govorili, realizatori su svako istupanje razmjerno kratili. Pri tom su bez izuzetka izbacivali općepoznata polazišta (pa je ispalo da nitko ustvari ne zna o čemu govori), potom su u pravilu propuštali teze, ali su zato drastično rezali argumentaciju, time kršili logičnost i valjanost izvođenja, da bi na kraju obavezno u punom sjaju pustili zaključke, koji su tako - bez onoga iz čega izviru i na što se oslanjaju - djelovali apsolutno nebulozno. Čitav razgovor, koji je u cjelini imao logičan tok, izrodio se u prikazivanje hrpe idiota koji se bore za riječ da - s neba pa u rebra: bum! - svaki bubne svoju glupost i mudro zašuti.

Ne trebam ni napominjati što mi je društvo radilo nakon završetka emisije pa sve do jutra. Još petnaest dana sam se skrivao po gradu, dok tu bruku javnost nije barem donekle zaboravila.



Slijedeće iskustvo s televizijom stekao sam u vrijeme kada sam bio u zenitu svog bavljenja fliperima. Fliperi su tek prodrli u ove naše krajeve, a ja sam se upravo vratio iz inostranstva, gdje sam ih dobro izučio. I odjednom - stiže poziv od televizije da prikažem tu igru najširem auditoriju. Glatko sam odbio. Onda su mi ponudili da ću dva dana prije snimanja dobiti fliper, cijelu mašinu samo za sebe, da igram koliko mi drago, da se dobro pripremim.

Što ćete - čovjek je slab. Jeftino su me kupili. Dva dana besplatnog igranja, to sam ocijenio kao adekvatnu nagradu za pet do deset minuta prikazivanja. (Naknadni komentar: danas bi ekvivalent ponude bio da me pozovu da govorim nešto o seksu i obećaju Renatu Sopek na dva dana, da isprobavam neke zahvate.) Dogovorili smo se da će me urednik - voditelj prvo malo ispitivati o teoriji igre, a onda ću pokazati kako se to u praksi radi.



Umjesto dva dana ranije fliper je stigao na sam dan snimanja. Postavili su ga nasred studija i urednik mi reče da mogu početi s vježbanjem. No kako se on udaljio, iz svih uglova studija, iz pokrajnjih prostorija, odasvud, pokulja silno tehničko osoblje. Izvirali su iz podruma i spuštali se sa stropova po kablovima: električari, osvjetljivači, tonci, scenci, vratari... Učas me odgurnuše od sprave i opkoliše je se peterostrukim zidom tjelesa da je nisam više vidio do početka snimanja kasno navečer. Rezignirano odem do opustjelog bifea i tamo sretnem dotičnog urednika. Taj me odmah spopadne: baš mu je palo na pamet da pojma nema o fliperima niti zna što da me pita navečer. Rekoh da mu sve što znam mogu ispričati u petnaestak minuta. U, krasno, taj se obraduje. Počnem pričati. Nakon tako dvije minute urednik me prekine: dosta, već mu puna glava, više mu ništa u nju ne stane. O. K., rekoh, pričanje tako i tako nije važno: najvažnije je da se dobro vidi kako se igra. Stoga, kad počnem igrati, jedna kamera treba cijelo vrijeme, neprekidno, "pokrivati" igraču ploču flipera da se vidi što se događa s kuglicom.

"Nemaš brige", reče mi urednik. "Ja ću voditi brigu o tome! Nego - što to znači: 'okrenuti brojčanik'?"

Objasnih mu: svi poeni dobiveni tokom igre očitavaju se na jednom brojčaniku i rastu od OOO OOO do broja koji se sastoji od samih devetki. U slučaju flipera u studiju najveći broj je 999 999. Kada se dobije slijedeći poen, brojčanik počinje ponovo registrirati brojeve od nule na više. "Okrenuti brojčanik" smatra se majstorstvom u igri. Pritom sam se potiho smijuckao u brk siguran da to mogu uraditi (ako je sprava u redu, a stigao sam ocijeniti da onaj fliper u studiju jeste) u istoj igri dva-tri puta.

"Napravi to svakako!", oduševi se urednik.

"Može, ali za to je potrebno da snimate sve dok ne odigram igru do kraja".

"Svakako!", stane me uvjeravati. "Neka narod vidi kako se dobro igra!"

Navečer - počne prijenos "u živo". Prvo razgovaramo urednik i ja. On mi postavi nekoliko do zla boga glupih pitanja; ni uz najbolju volju nisam imao ništa pametno na njih odgovoriti. Onda krenem igrati. S prvom lopticom napravih oko 250 000, a onda mi ona pobježe. Rezultat daleko iznad prosjeka, ali ispod mojih tadašnjih mogućnosti. Dobacih uredniku: "Ovo nije bilo baš nešto naročito". Televizija prenese te moje riječi u domove 20 milijuna Jugoslavena.

Druga loptica mi je jako dobro krenula: zaigrah k'o zmaj. Fliper je bio od onih što imaju kapiju pri vrhu žlijeba za ispucavanje loptice koju, ako pogodite, vraćate lopticu nazad do opruge za izbacivanje. Postići to također se broji u uspješne poteze. Meni je to tom lopticom uspjelo desetak puta: samo s tom drugom lopticom postigao sam oko 700 000 dodatnih poena pri čemu je fliper tri puta resko škljocnuo - upadljiv znak da sam dobio tri nagradne igre. Mašina je bila dovedena u stanje da odbrojava samo velike brojeve, sve kapije kroz koje bi loptica mogla pobjeći uspio sam zatvoriti i već sam bio siguran da ću sa preostale tri loptice ne samo "okrenuti brojčanik" već i postići rezultat koji zadugo nitko u Jugoslaviji neće nadići - kad me zaustaviše. Kamere su prestale snimati, s magnetoskopa su već puštali neki muzički prilog.

"Ali, kako...?", nisam se u prvi tren mogao snaći. "Ta ja još nisam završio!"

"Ma, nemoj pretjerivati", reče mi urednik. "Pa ti bi igrao do kraja emisije! Ne može tako!"



Drugi dan, izađem na ulicu, kad - tko god je znao igrati flipere kako me sretne odmah počne zafrkavati. Ja gledam - što im je? Trebalo je desetak takvih susreta da rekonstruiram što se dogodilo.

Umjesto, kako je dogovoreno, da jedna kamera prati lopticu, a druga brojčanik, jedna je "hvatala" u totalu fliper i mene pored njega, druga mi je cijelo vrijeme bila uperena u lice, a treća je uglavnom snimala moje ruke na dugmetima perajica i tek tu i tamo se preorijentirala na brojčanik s rezultatima. Pri tom je kao tonska podloga puštana muzika iz filma "Tommy".

Ono što su svi vidjeli bilo je da stalno ispucavam nove kuglice: nitko nije vidio da je to stalno jedna te ista kuglica koju svojom vještinom vraćam na početak. Ono što su čuli bilo je da sam u jednom trenu rekao da mi igra nije "ništa naročito", ali zbog muzike nitko nije čuo da sam izborio one nagradne igre. Izraz koncentracije na mom licu u tom je kontekstu očitan kao izraz očaja. A kada se u jednom trenutku na ekranu pokazao rezultat od oko 500 000, za koji su svi vidjeli da sam potrošio gomilu loptica, svi su stekli neopozivo uvjerenje da se pravim važan svojom vještinom na fliperu iako sam ustvari beznadežni pacer.

Nakon toga nisam moga izaći u grad slijedeća dva mjeseca, a još godinama, kada bih zaželio otići na neko pošteno mjesto gdje se igraju fliperi, naljepljivao sam lažne brkove.



Možete, dakle, zamisliti kako sam gledao predstavnike televizije kada su mi slijedeći puta došli s prijedlogom da nastupim u njihovom programu. Radilo se o emisiji za koju su pozvali niz kulturnih radnika, a zahtjev je glasio "da oko pet minuta govorim nešto pametno, bilo što". Samo sam se naježio. Rekoh - može, ali mi ni na pamet ne pada da govorim. Učestvujem, ali samo ako mogu svirati i pjevati. Pri tom sam im jasno dao na znanje da sam izrazito bez sluha i ništa ne znam svirati, osim drombulja. To ih je malo zbunilo. Razmišljali su tri dana, a onda javili - može!

Tu priliku nisam propustio.



Televizija je najbolji primjer za onu narodnu mudrost "tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju". Bojim se da bilo kakvo nastojanje da se kroz nju plasira išta pametno "prirodom medija" nužno završava na tome da onaj koji se latio ćorava posla ispadne beskonačno glup. Najpametnije ustvari rade oni bez takvih ambicija. Ponašati se glupo je jedino pametno: neki su dovoljno pametni da to sami uoče, drugi su prirodno nadareni. Prisjetite se kako su se Čkalja i Mija, inače karakterni dramski glumci, na televiziji pretvarali u otužne bekeljatore. Prisjetite se samo svih onih drugih...

Kriterij po kojima televizija zove ljude na suradnju su - jesu li interesantni, jesu li zabavni? Interesantni možete biti po tome ako ste pametniji od "televizijskih ljudi", zabavni po tome što će se silno zabavljati dok vas prave glupim. Idealna osoba za nastup na televiziji je doktor filozofije koji je magistrirao kemiju, govori pet jezika a zna mađioničarske vještine, govoriti iz trbuha, bljuvati vatru, skakati kroz plameni obruč, imitirati zvukove kuhinjskih aparata i ima šest prstiju na nozi.



Za svaki slučaj, ja se do daljnjega na televiziji pojavljujem samo u vijestima. Ako ste gledali ono "...prvi topliji dani izmamili su u parkove velik broj građana...", onaj na najudaljenijoj klupi koji je pokrio glavu novinama i spava kao mrtav - to sam bio ja.




- 21:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

26.01.2006., četvrtak

početak nezaboravnoga



Onog dana kada je buknula vijest da se na internetu može pronaći indiskretni film sa Severinom u glavnoj ulozi, nazvali su me iz jednih dnevnih novina i tražili da im hitno dostavim svoje mišljenje. Računajući da će barem pola od pozvanih sugovornika spomenuti koliko je taj događaj doprinio kompjutorskoj pismenosti u Hrvatskoj, nisam to htio ni spomenuti. U manje od sat vremena poslao sam e-mailom sljedeći tekst:

Da sam kojim slučajem urednik "Erotike" ili nečega sličnoga, naravno da bih pisao o Severininom pojavljivanju na Internetu, kao što ni u današnjem broju dnevnog lista u kojem ispisujem svakodnevnu kolumnu, nisam mogao preskočiti tu temu. Pri tome bih pazio da priloženi ilustrativni materijal ne bude utuživ i ne povrjeđuje granice pristojnosti i dobrog ukusa, iako je to u ovom slučaju vrlo delikatno odrediti. Sam film sa Severinom nikada ne bih pustio u opticaj bez izričitog pismenog pristanka oboje sudionika, iako me - recimo - kada bih pribavio film koji pokazuje Vicu Vukojevića kako siluje Bosanku u logoru, ništa ne bi moglo zaustaviti, jedino što bih prethodno elektronski prikrio NJEZINO lice.

Moram priznati da me pitanja zašto i kako se taj materijal pojavio u javnosti, kao i pravne i profesionalne dimenzije toga, ne zanimaju odviše. Daleko više me zanimaju posljedice, a uvjeren sam da su one neizbježne. Pri tome ne mislim na ono što proživljava sama Severina i njezin uži krug, nego na posljedice u širem društvenom ozračju. Ta slobodno se može reći da se tog dana uzduž i poprijeko Hrvatske razgovaralo isključivo o indiskretnom filmu! Sanader bi joj mogao biti vječito zahvalan što je time rasprava o ribolovnom pojasu zabašurena na nevažnu marginu.

Kao što sam napisao u današnjoj kolumni, u doba kada sam ja stasao, u krugovima u kojima sam se kretao, djevojke koje su nametale dominantnu atmosferu su na maštovite prijedloge po defaultu običavale odgovarati sa "Što da ne?" Kada sam dospio u najbolje godine duh vremena se toliko promijenio da je automatski odgovor glasio "Zašto? Čemu? Zašto bih?" ("Što da ne?" znači "Naravno", a "Zašto?" u praksi znači "Ni slučajno!") Tako smo se iznenada prenuli u svijetu u kojemu čak i curice koje se bez gaćica fotografiraju za novine pri tome ističu svoju čednost, diče stavovima iz arsenala "Ništa prije braka!" i proklamiraju "Samo u slučaju velike istinske nadnaravne ljubavi!" Pored te prevladavajuće linije su one rijetke koje se usude izjaviti nešto poput "Proždirem starije muškarce!" tek egzotične i nevažne iznimke. Nedavno je glumica koju je očito bez odlaganja trebalo poslati psihijatru, ozbiljno slavljena kada se odlučila uputiti u samostan. Nasuprot tome, bilo je i ranije slučajeva sličnih ovome sa Severinom, ali nisu doživjeli ni približno takav odjek. Značaj tom odjeku daje upravo njegovo osnovno usmjerenje. Severina je živi dokaz da se može prije braka, i još se pri tome veseliti. Od sada, pa do daljnjega, svaka pripadnica njezina roda koja se nađe u prilici, neizbježno će se sjetiti nje i reagirati upravo suprotno nego da se sjetila neke od svetica koje su radije podnijele mučeništvo nego gubitak djevičanstva. Ovih dana drage Hrvatice i Hrvati, kao i pripadnici ostalih naroda u Hrvatskoj, govore o seksualnim temama više nego ikada. Jedna od posljedica bi se mogla vidjeti nakon devet mjeseci, kao nakon čuvenog višesatnog nestanka struje u New Yorku. Farizejska čednost rezultira realnom neiživljenošću, a Severinin primjer bi mogao biti snažan udarac bolesno licemjernom javnom moralu.

Razgovarati sada o kriterijima objavljivanja ovakvih materijala uvelike je besmisleno. Naime, dogodilo se što se dogodilo, i to je nemoguće poništiti, a taj slučaj vjerojatno upravo dugoročno mijenja motivacije i kriterije za pojavljivanje sličnih koji će uslijediti.


I - gle! Moj prilog nije objavljen. Koliki je nivo našeg domaćeg novinarstva svjedoči i to što se ama baš nijedan novinar nije sjetio devet mjeseci nakon senzacije sa Severininim filmom obići rodilišta i raspitati se da li se pojavio neuobičajen skok u broju novorođene djece, što bi dalo odličnu osnovu za sjajan tekst.






- 19:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.01.2006., srijeda

>

Vjeverice su, ondje gdje ih ima, toliko svakodnevne da često zaboravljamo da su one zapravo divlje životinje. Žive na rubovima svih naselja, na selu su svugdje, a ima ih čak i u većim gradskim parkovima. Naravno, ondje gdje ima šuma i drveća. Poznate su kao izuzetno dobre penjačice i skakačice, a drveće je njihovo prirodno stanište

Vjeverice su izuzetno ljupke životinjice, a kretanje im je spretno i elegantno. Zbog toga ih većina ljudi voli promatrati. Kada se dvije vjeverice natjeravaju po krošnjama, to je tako zanimljivo da se - kada se ukaže prilika - može promatrati satima.

Kako su radoznale i brze često priđu blizu ljudima, no kako su oprezne nikada ne prilaze toliko blizu da bi ih se moglo dotaknuti, a kamoli uloviti. Tako vjeverice i ljudi žive kao dobri susjedi koji se međusobno uvažavaju, ali nikada ne posjećuju.

------------------------- OPASNA LOVINA

Jednom prilikom sam u šumici u blizini svoje kuće naišao upravo kada su neka djeca srušila sa stabla vjeveričje gnijezdo. Male vjeverice su se raštrkale po okolnim granama, a dvije-tri su pale na tlo u visoku travu. Nespretno su pokušavale pobjeći i skriti se među vlatima koje su im usporavale trk, a na koje se nisu mogle uspeti i izmaći. Nisam odolio kada mi se jedna našla u blizini i pojurio sam za njom. Uspio sam je zgrabiti. Mala vjeverica je oštrim zubićima bijesno počela gristi šaku koja ju je obuhvatila. Obuzet lovačkom strašću nisam je puštao. Trčeći sam je odnio kući i ubacio u praznu kutiju od cipela. Tek tada sam razgledao što mi je napravila od ruke. Bila je cijela krvava. Oprao sam ruku, dezinficirao je alkoholom, a tek tada sjeo i razmislio što ću s lovinom.

Izbušio sam otvore za zrak na kartonskoj kutiji, osigurao poklopac teškom knjigom i krenuo u potragu za starom krletkom za ptice koja je bila negdje u kući. Nisam je želio pustiti jer nisam vjerovao da bi opet mogla pronaći majku. Pored toga, želio sam je zadržati. Krletku nisam mogao pronaći, pa sam - kako mi je bio običaj - otišao odspavati poslijepodne sat vremena, a kutiju sa zatočenicom ostavio u kuhinji. Brinulo me što je životinjica djelovala tako divlje da mi se činilo da se nikada neće moći pripitomiti.

------------------------- PRIPITOMLJAVANJE NA BRZINU

Kada sam nakon poslijepodnevnog odmora unišao u kuhinju, dočekalo me iznenađenje. Vjeverica je pitomo ležala na podlaktici ruke moje bake, a baka je milovala drugom rukom, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.

Baka je ušla u kuhinju i vidjela kutiju na stolu. Podigla je poklopac i vidjela malu vjevericu. Prvo što je pomislila bilo je da mora da je gladna i žedna. Zagrijala je mlijeko, zagrabila ga kapaljkom za oči, pritisnula tako da je kapljica mlijeka izvirila s vrha kapaljke i ponudila vjeverici. Vjeverica je bez oklijevanja počela piti, a kada je popila dovoljno, nekoliko sadržaja kapaljke - bila je već pripitomljena.

Ulovljena vjeverica bila je upola manja od odraslih. Nahranjena i napojena bez straha je počela prelaziti s jednog ukućana na drugoga. Svatko ju je obzirno pogladio i to joj se očito vrlo sviđalo. Već drugoga dana ponašala se kao da je oduvijek u kući.

------------------------- PRIVRŽENI IZJELICA

Vjeverica se pokazala vrlo privržena ljudima. Većinu vremena što je bila budna provodila je zakvačena na prsima nekog od ukućana, s njuškom negdje između njegova vrata i ramena, a repom do pojasa, i taj ju je morao neprestano gladiti. Ako bi na trenutak zastao, ona je odmah srdito zakmečala i podsjetila ga da mora nastaviti. Od tolikog glađenja izgubila je dugačke kićanke na vrhovima ušiju, jedno od obilježja vjeverica koje im daje ljupkost, te su joj uši izgledale okrugle kao u svih njezinih srodnika glodavaca.

Uskoro smo otkrili da s njezinom prehranom nemamo nikakvih problema. Najviše je voljela orahe, lješnjake, bademe, koštice bundeva i slično, ali je jela i gotovo sve ostalo što jedu i ljudi. Dapače, nije bilo toga što nije željela probati. Kako je uskoro svima postala ljubimica, za vrijeme jela samo se šetala od tanjura do tanjura i iz svakoga uzimala po zalogaj. Bilo je zabavno gledati kako dugačkim prstima nalik na ljudske spretno barata s bilo čime što je ugrabila.

-------------------------- OPASNOSTI ZA RADOZNALICU

Vjeverice se bude vrlo rano, istovremeno s pojavom sunca. I dok su ostali još najslađe spavali, ona je već skakala svuda naokolo. Za vjevericu nema mjesta na koje ne može doći. U trenu se uspne uz zavjese, s njih skoči na ormar, sa ormara na starinski luster koji visi sa sredine stropa… Nema mjesta u koje se ne može zavući. Dovoljno je na trenutak ostaviti odškrinutu ladicu da se ona uvuče u nju, a zatim unutra, po prolazima za koje ni ne slutite da postoje, prelazi iz ladice u ladicu. Od nje se ništa ne može sakriti.

Problem s vjevericom je da sve voli grickati. Zubi joj neprestano rastu, kao nama nokti, i grickanje je način kako ih održava na poželjnoj dužini. U godinu dana, koliko je bila u našoj kući, ostavila je trag svojih zubiča na beskonačnom nizu stvari, od namještaja, preko knjiga, gramofonskih ploča, svega drvenoga i plastičnoga, do mnogih važnih ili skupih stvarčica, uključujući i papirnate novce. Sve u svemu, vjeverica u kući je nezaustavljivi štetočina.

Kako je beskrajno radoznala, što god se novoga pojavi u kući, ona mora pogledati. A za nju "pogledati nešto" znači gricnuti i okusiti. To je opasno. Zatekli smo je kako jede deterdžent, kako jede izgubljenu tabletu nekog lijeka, sapun... Tragove njezinih zubića nalazili smo na tubama tempera bojica, na drvenim šibicama s fosfornom glavama... Bojali smo se da će se otrovati.

Prekinuli smo je više puta dok je oglodavala električne kablove kućanskih aparata. Jednom smo je našli kako se sklupčala u prljavom rublju u bubnju stroja za pranje, našli smo je u posljednjem trenutku prije nego smo zatvorili bubanj i uključili stroj.

------------------------- TJERANJE IZ KUĆE

Sve u svemu, nakon godinu dana zaključili smo da je život u kući ta vjevericu poguban i da je kadtad nećemo uspjeti spriječiti da se otruje ili nastrada na neki drugi način, a da s druge strane pravi preveliku štetu. Odlučili smo je nagovoriti da se vrati životu divlje vjeverice.

Otvorili smo prozor i ona je kao mnogo puta ranije iskočila na krošnje u vrtu. Ali taj put smo zatvorili prozor da se ne može vratiti. Bilo je lijepo proljeće i računali smo da će se do jeseni priviknuti na život u prirodi.

Prvih dana je uglavnom provodila na granama u blizini kuće. Svakodnevno smo joj s vanjske strane prozora ostavljali hranu. Nakon nekoliko tjedana je počela izostajati i dolaziti tek svakih nekoliko dana, a onda se prestala pojavljivati.

Nakon dva-tri mjeseca došle su nam pred prozor dvije vjeverice. Našu smo odmah prepoznali jer joj još nisu izrasle kićanke na ušima. "Dovela prijateljicu!", obradovali smo se. Nismo znali je li nju dovela pokazati nama ili je njoj pokazivala gdje je ranije živjela.

Prošlo je vrijeme i kićanke na ušima su izrasle i više nismo mogli prepoznati među vjevericama koje su zalazile u vrt koja je "naša". Ali zato i danas s vanjske strane naših prozora uvijek ima poneki slatki zalogaj za vjeverice namjernice.




- 23:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.01.2006., srijeda



U knjizi Dubravke Ugrešić "Muzej bezuvjetne predaje", na stranici 41, naišao sam na sljedeća dva odlomka:

"Za jednog boravka u inozemstvu kupila sam jeftinu automatsku kameru i ispucala nekoliko filmova. Nakon nekog vremena pregledala sam fotografije i ustanovila da s tog puta pamtim samo prizore koje sam snimila. Pokušala sam se prisjetiti nečeg drugog, ali sjećanje je uporno ostajalo fiksirano na sadržaje s fotografija.

Pitala sam se što bih i koliko zapamtila da nisam fotografirala."


Dubravka Ugrešić je oštro uočila i precizno opisala jedan od osnovnih odnosa sjećanja i fotografija. Zaista, ono što imamo zabilježeno na fotografiji ostaje i u sjećanju. Doduše, postoje i toliko jake uspomene da ostaju iako nisu ni koji način zabilježene osim u samom sjećanju, ali to ne umanjuje ni brojnost ni značaj onih drugih kojima je fotografija postala jedini oslonac, niti odgovara na pitanje koje književnica postavlja. Odgovor je vjerojatno u ekonomiziranju samog sjećanja koje, obavijajući se oko fizički postojeće fotografije, umanjuje potrebu za trošenjem svojih memorijskih resursa, te briše kao nepotrebne prizore i scene doživljene zbilje koje fotografija nije zahvatila. Na tom primjeru svjedoci smo kako tehnologija utječe na našu psihologiju.

Dubravka Ugrešić je kupila "jeftinu automatsku kameru i ispucala nekoliko filmova". Poznato mi je o čemu govori jer sam tri decenije uvijek imao fotografski aparat u džepu i bilježio sve što sam iz bilo kojeg razloga smatrao vrijednim zabilježiti. Prosječno sam mjesečno trošio po jedan film, trideset i šest fotografija, a na posebne prigode poput vjenčanja, dobrih tuluma ili izleta, još dodatni film ili dva. I nakon nekoliko godina, od mnogih zbivanja ili osoba koje sam tako zabilježio kao vizualno sjećanje ostalo je samo ono što je sačuvano na fotografijama.

Ali tehnologija se mijenja. Prije nekoliko godina prebacio sam se na digitalni fotoaparat, fotoaparat bez filma. Od tada svaki dan snimim barem dvije-tri fotografije, najčešće desetak do dvadesetak, a ima dana i kada ih snimim pedesetak do stotinu. Dakle, oslobođen ograničenja filma i bez primisli koliko će dodatnih napora i vremena zahtijevati naknadno razvijanje svake fotografije, spontano sam počeo u tri-četiri dana slikati toliko koliko sam ranije za cijeli mjesec, a za mjesec dana najmanje deset puta više nego ranije s klasičnim filmom. Nakon nekog vremena ustalila se i procedura čuvanja i sortiranja uslikanog. Svake večeri otvorim u kompjutoru novi direktorij s datumom tog dana i salijem u njega sadržaj "digitalca". Rezultat je ogromna količina fotografija koja se iz dana u dan povećava.

Sjećanje mi se našlo pred novim izazovom – tih fotografija je toliko i toliko se brzo množe da ih više ne mogu sve zapamtiti. Time i fotografija kao okosnica sjećanja gubi na značaju. Uslikani i memorirani prizori izjednačeni su u snazi, a prevagu odnosi onaj koji je sadržajno značajniji. Tek ako se kadikad zaželim nečega podrobnije prisjetiti, ako nađem vremena, zaronim u direktorij s traženim datumom i fotografije mi oživljavaju prizor u realnim bojama i sa svim pojedinostima, podstičući sjećanje da nadopunjuje uspomenu sadržajima iz svoje riznice.

Strah pripadnika primitivnih plemena od fotografiranja kao čina kojim će "izgubiti dušu" bio je civiliziranim zapadnjacima zaigranim u fascinaciji tehnologijom izvor sprdnje koja je prikrivala nerazumijevanje. "Primitivci" su se zapravo bojali da će njihov tehnikom zabilježeni lik biti suštinski neodgovarajući, te kao takav zasjesti na mjesto pravog sagledavanja i pamćenja. No kako je fotografska tehnologija razvojem prešla put od elitističkog zanimanja koje je zahtijevalo poznavanje optike, tehnike i kemije do krajnje jednostavnog postupka dostupnoga svakome - usmjeri i "škljocni", tako je digitalna fotografija otišla korak dalje i zatvorila krug - fotografije su kao pravo sjećanje zadobile svoju odgovarajuću vrijednost kao i bilo koje drugo sjećanje podložno zaboravu.


- 21:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #



Jedna mi je novina naručila članak. Napisao sam ga i predao na vrijeme, ali nije objavljen, bez obrazloženja. Jednako tako bez obrazloženja nije ni plaćen. Ipak, žao mi ga "delitati".

Prije sedam dana (početak svibnja 2001. godine) otvorena je u Zagrebu izložba "Zbirka suvremene umjetnosti iz kolekcije Filip Tradea" u Domu hrvatskih likovnih umjetnika, popularnoj Džamiji. Po mnogo čemu bio je to izuzetan događaj koji zavrjeđuje više od uobičajenih osvrta na slična zbivanja.

Sama izložba upriličena je povodom desetgodišnjice poslovanja firme "Filip Trade" u vlasništvu Tomislava Klička. Već to da uspješna privatna tvrtka obilježava svoju proslavu eminentno kulturnom manifestacijom moglo bi biti predmet šireg razmatranja. Izravno povezivanje privrede i kulture nešto je o čemu se sanjalo još za vrijeme bivšeg režima, a u novoj hrvatskoj državi o tome se nije usuđivalo ni sanjati, premda je to kod malih naroda jedan od nužnih načina kako održati nacionalnu kulturu. Povremeni slučajevi-skandali zlorabljenja umjetnosti na raznim aukcijama na kojima su se bahato rasipali enormni novci za bezvrijedne ili dvojbene umjetnine, kao i povremeni slučajevi sponzoriranja koji su do gadljivosti smrdjeli na pranje novca samo su ogadili su ideju. Nasuprot njima, "Filip Trade" je ne samo primjer poštenog poslovanja, nego i uzornog odnosa prema kulturi i umjetnosti.

/////////////////////////////////////////////////

"Filip Trade" je specijaliziran za trgovanje opremom za bebe, malu djecu i trudnice, firma u čijoj povijesti nema nikakve sumnjive privatizacije ili političkog pokroviteljstva. Zainteresirani mogu saznati više o njima na dobro postavljenoj, ali nažalost - što je boljka našeg weba - do kraja nezavršenoj i ne baš ažuriranoj stranici http://www.filip-trade.hr. Deset godina poslovanja poklapa se s deset godina formiranja zbirke, te je predstavljanje zbirke javnosti ujedno i proslava i njezinog jubileja. Međutim, to znači da je Kličko od samog početka ulagao u umjetnost. Nije čekao da se prvo toliko obogati da ne zna što bi s novcima, pa onda neku mrvicu odvoji za snobovski i skorojevički šminkeraj, nego je kupio prvu sliku prije nego je kupio novi auto. Upravo u tome je vjerojatno i dio recepta njegovog poslovnog uspjeha. Postojanje zbirke je dokaz da je Tomislav Kličko bio kultivirana osoba širokih vidika i prije nego se prihvatio poduzetništva u privredi, a uspjeh takve osobe nije slučajan, kao što daje i garanciju da će se čuvati moralno dvojbenih poteza u sredini koja je nagonila na svakovrsna iskušenja.

Sam Kličko je normalna i obična osoba, pri čemu obje te ocjene treba uzeti kao kompliment. Za njega se čak ne može reći ni da je skroman ni da je samozatajan. Nema kod njega nikakvog bahaćenja postignutim, nikakvog razmetanja stečenim, kao ni varijanata tog ponašanja - skromnosti koja su nabija na nos svima oko sebe ili škrtosti. Naprosto, on se ponaša toliko prirodno da ni po čemu na njemu ne možete zamijetiti koliko je uspješan, osim eventualno po sigurnosti nastupa. Umjesto da kao većina ostalih svoj uspjeh pretače u gomilanje luksuza oko sebe, Kličko je ono što mu je omogućilo uspješno poslovanje ulagao u sebe. Odluka da se začne zbirka umjetnina zahtijevala je tome doraslu osobu, ali je provođenje te odluke omogućilo daljnji razvoj te osobe. Voleći i cijeneći likovnu umjetnost, Klično se - daleko od ponašanja kao da je popio svu pamet svijeta - povezao s galeristom Radovanom Beckom. Time je omogućio ne samo da će zbirka biti kvalitetna, nego je napravio i dobar poslovni potez osiguravši se da neće ulagati u bofl, ali i da će on sam kroz sve to još nešto naučiti, tako da je danas ne samo jedan od većih, ako ne i najveći kolekcionar suvremene hrvatske likovne umjetnosti, nego i jedan od boljih poznavatelja.

/////////////////////////////////////////////////

Iako se među likovnjacima, naročito onima od kojih je otkupio djela, znalo da Kličko "kupuje slike", izlaganje zbirke je iznenadilo sve prisutne, kako njezinim obimom tako i kvalitetom izloženih djela. Gotovo da bi se moglo reći "nema što nema", iako je pred sakupljačkog momenta koji omogućuje pregled uočljiv i moment izbora koji nameće kriterij kvalitete. Utoliko će ubuduće svakom likovnom umjetniku, pored toga da mu je već sama prodaja slike nešto poželjno, uvrštenje u Kličkovu zbirku postati stvar potvrde kvalitete i prestiža.

Nasuprot brojnim kvalitetnim izložbama na čijem se otvaranju okupio skandalozno bijedan broj posjetilaca, otvorenje "Zbirke suvremene umjetnosti iz kolekcije Filip Tradea" bilo je izuzetno posjećeno. Veliki kružni izložbeni prostor Doma hrvatskih likovnih umjetnika bio je ispunjen gotovo kao najposjećeniji kafići na vrhuncu dnevnog posjeta. Teško mi je reći koliko je to bilo ljudi, ali sigurno se broj izražava u stotinama. Time je Kličko ponovo uspio objediniti kvantitetu i kvalitetu kao u samoj zbirci. Vjerojatno je dobar dio uzvanika bio sastavljen od poslovnih partnera firme, ali je istovremeno zamijećen i velik dio ljudi značajnih za našu likovnu umjetnost, od umjetnika poput Dušana Džamonje i Brace Dimitrijevića, preko kolekcionara poput Josipa Kovačića i teoretičara i kritičara poput Igora Zidića i Branimira Donata, do političara poput Milana Bandića i Branka Čegeca. Moglo bi se reći sa stanovišta firme - sjajan marketinški uspjeh, što nesumnjivo i jeste, ali time bi se zapravo obezvrijedila Kličkova motivacija.



Slučajno znam priču koja osvjetljava Kličkov odnos prema umjetnosti. On je naprosto voli i cijeni i uživa da joj pomaže ne pitajući da li mu se to na ikoji drugi način vraća osim što sam zna čime i koliko joj je doprinjeo. Kličko je išao u istu gimnaziju s Brankom Čegecom, pjesnikom i izdavačem, privremeno na dužnosti zamjenika ministra kulture. U gimnazijskim danima Čegec je Kličku često pisao lektiru i domaće zadaće iz hrvatskog. Kasnije, kada je Čegec osnovao izdavačko poduzeće "Meandar", a Kličko započeo s "Filip Tradeom", taj je odnos uzdignut na viši nivo i dostigao novu kvalitetu. "Mendar" je kao svaki naš mali izdavač kuburio sa svakom lipom, a "Filip Trade" je bila firma u usponu. U takvoj situaciji Tomislav Kličko je Branku Čegecu, ne samo odužujući se za one gimnazijske lektire, svake godine sponzorirao izdavanje nekoliko knjiga. Na tim knjigama nema nikakve naznake da ih je zapravo omogućio Kličko i "Filip Trade". Jedino čime se Kličku za to odaje priznanje jest da je redovno pozivan na već tradicionalne "Meandrove" novogodišnje domjenke koji okupljaju sve autore koji sarađuju s tom izdavačkom kućom. Kličko zanemaruje sve druge poslovne obaveze i redovno posjećuje te domjenke, samo da bi se družio s umjetnicima od kojih većina niti ne zna tko je on, niti po čemu je zaslužio da ga se pozove na taj skup. Vjerojatno im izgleda poput slučajnog namjernika koji je dolutao na temelju toga što je sa sazivačem skupa išao u gimnaziju.



Već samo obznanjivanje da postoji tako kvalitetna zbirka i tako zahtjevni kolekcionar višestruka je i dalekosežna okrijepa našoj likovnoj umjetnosti. S jedne strane to je činjenica koju treba uzeti u obzir svaki likovni stvaralac, podstičući ga na rad i doprinoseći osjećaju svrhovitosti posla. Tim više što je "Filip Trade" ustanovio i godišnju nagradu za poticanje suvremene likovne umjetnosti. S druge, to je primjer svim mogućim mecenama i sponzorima, primjer za koji se ne usuđujem ponadati da je prva lasta koja navješćuje novu praksu. Na višem nivou time se Kličko pokazao većim domoljubom i patriotom od bulumente onih koji su se busali u prsa svojim hrvatstvom i provjeravali pri sviranju himne koliko im je nabrekao novčanik. Pojam suverenosti naroda u suvremenom je svijetu vrlo okljaštren: ni granice, ni vojska, ni financije, ni privreda, ni… možete nabrajati gotovo do iscrpljivanja tog pojma… više ne postoje nezavisno od okruženja svijeta. Jedino što je ostalo od suverenosti i samostalnosti je nacionalna kultura. I upravo u mjeri u kojoj je ta kultura bogata i jaka ovisiti će koji će narodi opstati, a koji se preseliti u uspomene da su nekada bili. To je također tema koja zahtijeva podrobnije obrazloženje, tim više što je saznanje o tome kod nas na još nižim granama nego što nam je sama praksa.



Tomislav Kličko je za sada iznimka, ali svojoj kvalitetom ustoličio se kao nezaobilazna pojava u suvremenoj hrvatskoj kulturi. O njegovoj poziciji govori i činjenica što ovaj tekst nije ilustriran njegovom fotografijom (iako smo je uz malo veći napor mogli pribaviti, ali to bi zapravo bilo silovano uljepšavanje stvarnosti). Njegova fotografija ne postoji u novinskim arhivima. Ako želite znati kako izgleda treba za sunčanog dana prošetati zagrebačkim Cvjetnim trgom. Lako moguće da ga vidite kako sa ženom, dvoje djece i ponekim prijateljem sjedi na stolicama ispred "Zagreb" kina, uživa u dobrom društvu i lijepom vremenu i krajičkom oka uživa u prirodnim i društvenim ljepotama koje uokolo prolaze.




- 12:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.01.2006., četvrtak

---

Ima više od četvrt stoljeća otkako sam posljednji put vidio predstavu Zijaha Sokolovića "Glumac je glumac je glumac...", a još je jedna od onih - na prste jedne ruke izbrojivih - koje ne mogu zaboraviti. Gledao sam je barem šest puta, možda je to zato. A gledao sam je toliko puta jer sam već onda ocijenio da je riječ o izuzetnom ostvarenju. Od prvog me trenutka fascinirala. Ta opčinjenost traje još i danas, te bih vrlo rado pogledao "Glumca" još koji put.

Glas o neuobičajenoj predstavi dopro je iz Sarajeva i namamio me da se zaputim pogledati je. Nakon toga sam napisao reportažu i objavio je na tri stranice tadašnjeg čitanog i uglednog magazina "Start". To je, među nekoliko stotina mojih novinskih tekstova, jedini o nekoj kazališnoj predstavi. Drago mi je ako je taj tekst pomogao da su za nju saznali (i otišli je pogledati) ljudi koji inače za nju ne bi ni čuli.

Iako je ta predstava krajnje zabavna, (smijao sam se kao rijetko kada,) ono zbog čega sam je zapamtio sve te godine značajnije je od zabave. Ono zbog čega je posebno cijenim dvije su dragocjene pouke kojih sam se kasnije u životu u mnogo navrata prisjetio, dvije "životne mudrosti" kojih sam se prisjetio ponekad i u teškim trenucima i koje su mi pomogle kako ih prebroditi.

Glumac sjedi na željeznu krevetu okružen publikom, njih nekoliko stotina promatra ga iz polumraka. Kako što napravi, oni reagiraju, dobacuju; dapače, on ih poziva da komentiraju, izaziva, uvlači ih u razgovor, provocira, potpiruje... Povremeno se istovremeno razgovara ili prepire s nekolicinom gledatelja. Povremeno mu nekolicina njih istovremeno nešto dobacuje, svaki svoje, a on prihvaća razgovor sa svakim od njih. Povremeno se cijela publika pretvori u jedinstvenu masu koja jednoglasno izražava svoje stavove... I tako sve vrijeme, nalik na samuraja u japanskim filmovima koji ulijeće medu stotinjak neprijatelja i prihvaća kavgu sa svima istovremeno. I uvijek su njegovi odgovori - makar munjeviti - savršeno precizni, smisleni, duhoviti, inteligentni, kak' bi se reklo: na nivou... Pošto sam se tome nekoliko puta osvjedočio, morao sam pitati Zijaha kako uspijeva tako brzo smisliti najbolji odgovor i razgovarati istodobno sa svima, ne propuštajući upadice ni iz posljednjeg reda.

Sažaljivo me pogledao i dobrohotno poučio. To što izgleda da su ljudi sposobni svašta bubnuti, pitati, reći, reagirati na nebrojeno načina... to je samo privid. Istina je upravo suprotna. Dovedeni u istu situaciju i suočeni s istim izazovom, najveći broj ljudi reagira gotovo na isti način, ili na vrlo mali broj načina, na tako mali broj načina da ih je moguće sve predvidjeti. A Zijah ih je sve predvidio. Zato ni ne mora smišljati odgovore, odgovori su spremni; dovoljno je da čeka pitanja. Pa ako i jedan od stotinjak gledatelja kaže nešto što nikada ranije nije čuo, te na to nema gotov odgovor, njemu ne žuri uzvratiti. Zahvaljujući tome što mu nekolicina dobacuje ili pitaju uglas, može rasporediti kojim će im redom odgovarati. Prvo odgovara onima kojima može bez razmišljanja, a dok odgovara njima, smišlja što će odgovoriti onome koji ga je zbilja zaskočio.

Jednom upozoren, kasnije sam se u to nebrojeno puta osvjedočio. Narodnu poslovicu "Sto ljudi - sto ćudi" nikako ne treba razumjeti bukvalno. Sto ljudi - tek pet do sedam ćudi, to je već realnije. Drugih sto ljudi - opet istih pet do sedam već viđenih istih ćudi. (No ne smijemo zaboraviti onog sto i prvog čovjeka koji se razlikuje od svih ostalih. Uračunavši i tog sto i prvog čovjeka na svakih stotinjak ljudi, dolazimo do "tisuću ljudi - četrnaest do devetnaest ćudi", i tako dalje.) Predstava je to koja ne samo da otkriva kakvi su ljudi, nego i nudi naputke kako se s njima nositi.

Druga nezaboravna pouka nametnuta mi je snagom očiglednosti u onom trenutku kada Zijah u predstavi izazovno objavljuje publici da može raditi od nje štogod hoće, usaditi joj bilo koje raspoloženje ili izazvati bilo koju reakciju. Može ih nasmijati kada hoće, rastužiti kad hoće, preokrenuti im raspoloženje u trenu, zabrinuti ih, zbuniti, zamisliti,... Svi se, naravno, drčno usprotive i negoduju, a onda im Zijah napravi upravo to što im je najavio. Maestralno. Recimo, ništa lakše nego navesti sve da se smiju. Zijah se izbelji, klaunovski zakoprca, saplete sam sebe, udari se petom u stražnjicu, opruži se po pozornici koliko je dug i težak - i svi se grohotom smiju do suza. "Da", veli Zijah, ovim ili sličnim riječima: "Lako vas je nasmijati. Ali nekima od vas, koji sve ovo promatrate, biti će veoma mučno." Sledio sam se kada sam to prvi put čuo, jer sam se upravo borio sa snažnom navalom mučnine, stideći se zbog svih ostalih - na kako jeftine, providne i niske trikove nasjedaju, užasnut kako ih - poput gomile koja promatra gladijatorske igre u rimskom koloseumu - može razgaliti da je netko pao i udario se, nastradao... I prisjećajući se toga, kasnije, uvijek kada sam radio nešto za što sam očekivao da će odjeknuti medu ljudima, pitao sam se kako će to primiti onaj sto i prvi čovjek, onaj sposoban postaviti pitanje koje nikome drugome ne pada na pamet.


- 08:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.01.2006., utorak



Događaj o kojemu će biti riječi sigurno vam je poznat. Nisam mogao odoljeti da o njemu i ja ne zapišem nešto i pošaljem to kao pismo čitatelja "Jutarnjem listu". Nisu objavili, pa mi preostaje jedino da ga postavim ovdje.

Izuzetan komentar Sanje Modrić SUD I ĐAPIĆ: JAD I BIJEDA u "Jutarnjem" od 6. travnja zbog ograničenog prostora za tekst nije mogao obuhvatiti sve elemente razmatranog slučaja, te je vjerojatno zbog toga pojednostavljeno i polazište komentara, čime je donekle i iskrivljeno. Naime, Sanja Modrić sve osniva na tvrdnji sa kojom su svi suglasni: "Đapić je … hladno i smišljeno, dapače, gotovo od riječi do riječi - prepisao skoro cijeli rad iz knjiga i doktorske disertacije svog mentora Borisa Kandarea…" No u toj tvrdnji prikrivene su dvije dvojbene točke. Prva, da li je rad zaista prepisan. Druga, kako god da je rad izrađen, pitanje je da li je to uradio osobno Đapić.

Svakome tko pozna suvremenu tehnologiju izrade tekstova indikativno je da je ne/sporni magistarski rad identičan predlošcima "gotovo od riječi do riječi", a da su izvorni radovi upravo od Đapićeva mentora Kandarea. Zašto nije prepisivao od nekoga drugoga? Lako moguće upravo zato jer je mentor bio jedina osoba koja mu je mogla dati odgovarajuće radove na kompjuterskoj disketi, u obliku kompjutorskih dokumenata, iz kojih su se mogli bez mnogo muke i na brzinu vaditi dijelovi primjenom metode "izreži-zalijepi" ("copy-paste"), pri čemu čak nije nužno ni da se pažljivo pročitaju. Samo postojanje rukom pisanog inkriminiranog rada bilo bi dokaz o prepisivanju, no kako rukopis ne postoji, nema dokaza za takvu tvrdnju. Dapače, Đapićev psihološki profil, ogoljen u ovom slučaju, ukazuje da je - sukladno duhu vremena - upotrijebljena upravo "izreži-zalijepi" metoda. Dokaz toga bila bi usporedba ne samo od riječi do riječi, već od tipfelera do tipfelera, no ako je nakon frankenstainizacije izvornih radnji upotrijebljena kompjuterska provjera pravopisa i gramatike (spelchecker), ni nepostojanje identičnih tipfelera ne bi bilo dokaz da spomenuta metoda nije upotrijebljena.

Druga sporna tvrdnja, da je Đapić osobno unio u kompjuter ukradene dijelove, zasniva se na nedokazanoj pretpostavci da on zna rabiti kompjutor do te mjere da može upotrijebiti kopipastiranje. Moguće, ali nije nužno. Daleko lakše od toga da se savlada upotreba kompjutora je naći nekoga tko će sve napraviti. Ako je već našao nekoga tko se suglasio da će mu dati izvorne radove, što ne bi našao i nekoga tko će skalupiti prenesene dijelove u obimom zahtijevanu cjelinu? Dapače, zbog ekonomičnosti, uštede na vremenu i diskrecije, te jednostavnosti oduživanja, najjednostavnije bi bilo da to bude jedna te ista osoba.

Dakle, ako nije utvrđeno da je Đapić prepisao svoj rad, pa čak niti da je sudjelovao u njegovoj izradi, (osim ako mu vjerujemo na riječ - što je nakon ovog slučaja krajnje nerazumno,) preostaje pitanje da li je on uopće pročitao tekst na osnovu kojega zahtijeva magisterij ili koliko temeljito je to učinio, da ne ulazimo u još nedokazljivije procjene koliko od eventualno pročitanoga je uspio shvatiti, a koliko od toga i zapamtiti.



- 21:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.01.2006., ponedjeljak



Prijatelj mi je preporučio pročitati tekst iz dnevnih novina želeći da ga zajedno prokomentiramo. Pročitao sam članak, i kako mi je iskrslo nešto vremena, pribilježio sam prve dojmove, te mu - znajući da je nestrpljiv čuti moje mišljenje - faksirao.


Dragi P...,
počeo sam čitati tekst iz "Vijesnika" koji si mi od srca preporučio:

Kada bi pred vama bio nečiji mozak otvoren kao knjiga - priznajte da bi precrtavali! Rečenica je poznata, francuski ju je romanopisac napisao još prije dva stoljeća. Sljedbenika te rečenice nikada nije manjkalo. Pa ni kod nas. I nekada i danas. Jedino je - sudeći po najezdi potencijalnih precrtavača - teško utvrditi je li ih prije bilo više nego što ih ima danas. Odnosno, je li ih ranije bilo toliko koliko bi ih moglo biti sutra. Pretjerivanje?

Oho, ho, ho!

Precrtavali bi? Učili iz tuđeg iskustva? Metafora...

Dakle, prije dva stoljeća jedan je čovjek rekao drugome da "kada bi pred vama bio nečiji mozak otvoren kao knjiga - priznajte da bi precrtavali!" Recimo da je zaista bilo tako. Ili, još vjerojatnije, obzirom da je to rečenica koju je napisao neki romanopisac, najvjerojatnije je jedan literarni lik "rekao" tu rečenicu drugom literarnom liku. Suglasimo se i s tim da u nekom romanu zaista postoji ta i tako napisana rečenica. Pa što s tim?

Esejist J. želi tom rečenicom reći da i u stvarnom životu postoje ljudi koji bi, kada bi pred njima bio nečiji mozak otvoren kao knjiga, najradije po njemu precrtavali, ali kaže i to da postoje ljudi koji su uvjereni da su sposobni kod drugih ljudi prepoznati želju da se ponašaju cenzorski. Citiranu (ili prepričanu) rečenicu ne izgovara lik koji bi cenzurirao, nego lik koji drugoga optužuje da bi to rado radio. Da li ti ljudi koji optužuju pritom točno pogode, ili je njihova optužba utemenjena na činjenicama, argumentima, znanju, pa je njihovo uvjerenje opravdano, ili griješe, pa im je uvjerenje ustvari zabluda, esejist J. ne kaže. Umjesto toga kaže da "Sljedbenika te rečenice nikada nije manjkalo." Što time hoće reći? Da li a) da nikada nije manjkalo onih koji bi rado cenzurirali ili b) da nikada nije manjkalo onih koji su optuživali druge da bi rado cenzurirali? Esejist J. je neprecizan: da li hoće reći prvo, drugo ili c) oboje, tj. i jedno i drugo.

Da li da razmotrimo sve tri mogućnosti?

Razmotrimo prvo mogućnost pod a. Naravno da nikada nije uzmanjkalo ljudi koji bi druge cenzurirali, ograničavali, uštogljavali, kastrirali, onemogućavali, itd. Jer što znači "manjkalo" - uzmanjkalo? Ta i jedan takav čovjek je previše, naročito onome na koga se okomio. A kako je u svim trenucima povijesti bio makar jedan takav čovjek koji je nekome pio krv, naravno da ih nikada nije uzmanjkalo. Esejist J. je vjerojatno neprecizan (ponovo): on je vjerojatno htio reći da je takvih ljudi uvijek bilo. Bilo ih je, bilo, o tome nema zbora. To je tako notorno poznato da je nepotrebno i spominjati. Ali kad već spominje, možda ima za to razloga. Pokušajmo ih pronaći.

Esejist J. kaže da je uvijek bilo ljudi koji bi željeli cenzurirati, ograničiti, onemogućiti.... druge ljude, ali ništa ne kaže o tome je li bilo i ljudi koji su to stvarno i radili. Nažalost, pored onih koji su to željeli, uvijek je bilo i onih koji su to stvarno radili. Dapače, nikada ih nije "manjkalo". Oni koji su željeli, ali iz bilo kojeg razloga nisu to i napravili, ta oni su neuporedivo manji problem od onih koji su to stvarno provodili. Svaki čovjek stotinu puta tijekom života pomisli kako bi nekoga najradije ubio ili pretukao, ali rijetki to zaista i učine, a njihov čin je teži stotinu puta od onih koji su to stotinu puta samo pomislili. Dakle, esejista J. zabrinjavaju oni zapravo bezopasni, a onima stvarno opasnima ne poklanja nikakvu pozornost. Moglo bi se reći da esejist J. iskazuje neodgovarajuće vrednovanje stvari i pojava oko sebe.

Dalje saznajemo da esejist J. smatra kako "sljedbenika te rečenice nikada nije manjkalo" - čak ni kod nas. Pa naravno. Zašto bi mi bili izuzetak u svijetu i povijesti? "I nekada", veli on. Suglasni smo, bilo ih je i nekada, te kako ih je bilo nisu ni uzmanjkali. "I danas", nastavlja on. Suglasni smo, ima ih, ne manjkaju. "Jedino je - sudeći po najezdi potencijalnih precrtavača - teško utvrditi je li ih prije bilo više nego što ih ima danas." Ta je rečenica potpuna zbrka i kaos. "Najezda" je naglo naviranje nečega, nečega što prije nije bilo, pa je navrlo. Ako je najezda, onda je toga nečega nužno više nego prije, pa što se onda čovjek pita i zašto mu je teško utvrditi da je toga danas više nego prije? Poplava je voda koja je navrla gdje je prije nije bilo, a jezero je voda koja je stalno ondje gdje jeste. Ako poplava trajno ostane, pretvara se u jezero, ako se jezero naglo stvori gdje je prije bila dolina ili ravnica, onda je to poplava. Dakle, danas smo svjedoci najezde, ako je vjerovati esejistu J., te ako ćemo mu i dalje vjerovati, danas je tih koji bi cenzurirali više nego ranije. I ponovo se pitamo, zašto je njemu teško utvrditi ono što sam tvrdi? Ili je on, uz velike teškoće, to utvrdio, pa tvrdi, tvrdi, tvrdi... Dakle, tko to jezdi da nas najezdi? Prema esejistu J., trpimo najezdu "potencijalnih precrtivača", drugim riječima - onih koji bi "precrtavali", ali još ne "precrtavaju", jer da već "precrtavaju" više ne bi bilo potencijalni. Pitanje prvo; po čemu su oni koji bi - a suzdržavaju se ili im je to nemoguće, ne rade to što bi najradije - uopće opasni za bilo koga ili za društvo u cjelini? Ta oni su benigni do sada, što budi veliku nadu da će takvi biti i ubuduće. Pitanje drugo - kakva je to "najezda" onih koji ne rade ono za što ih se optužuje? Čime nas to oni ugrožavaju, čime nam štete? Time što ništa ne rade, time što nam ne štete? Pitanje treće - kako esejist J. zna da bi netko nešto htio, iako taj to ne radi? Tako da čita misli ili da mu to taj netko kaže? Recimo, kasnije u tekstu poziva se na Bančeve riječi. Jel' mi to trpimo najezdu jednog Banca? Da li jedan čovjek može napraviti "najezdu"? Sve u svemu, esejist J. tvrdi da je teško utvrditi ono što on tvrdi, da je danas na djelu najezda onih koji bi najezdivali, ali to ne rade, pa mu zaista možemo vjerovati da mu je teško ocjeniti je li danas više onoga čega nema od vremena kada je toga bilo manje. Tako sagledavajući oko sebe i najgenijalniji mozak bi se našao u teškoćama.

Teškoće se nastavljaju: "Odnosno, je li ih ranije bilo toliko koliko bi ih moglo biti sutra." (Možda bi tu rečenicu, pravopisno, trebalo završiti upitnikom?) Zanemarimo nepostojanje upitnika i začudimo se kako je "danas" od prije tri rečenice naglo nestao. Pitanje se svodi na odnos prošlosti i budućnosti, a u sadašnjosti, u "danas", ne samo da nema njih zlokobnika i zlotvora nego nema ni "danas" u kojemu bi mogli biti. Dakle, ona "najezda", koja kaže da ih je "danas" više nego "jučer", odjednom više ne postoji. "Danas" ih nema, "danas" je idealno, utopija svuda oko nas, bez onih koji bi cenzurirali i koji stvarno cenzuriraju. Tim više se moramo zabrinuti za "sutra" jer će ih sutra biti nužno više od "danas" kada ih nema, a kako je "danas" zapravo "najezda" - "sutra" će nas preplaviti!

Dodatnu atraktivnost uvodnom odlomku daje i ocjena da "sljedbenika te rečenice", tj. ljudi koji bi.... - nikada nije manjakalo. Naime, ta riječ uvodi subjektivno stanovište jer manjkati može samo nekome ili nečemu, te je za pretpostaviti da to nije manjkalo esejistu ili onima u čije ime on želi govoriti. Dakle, ako mu nije manjkalo (njemu ili njima) - njemu ili njima bilo ih je sasvim dovoljno. Ako ih je bilo sasvim dovoljno, reklo bi se da bi esejist mogao biti zadovoljan time, pa je pitanje zašto se uopće uputio u pisanje tako duga članka. Iako i dalje ostaje dvojba čega mu nije manjkalo - ljudi koji bi cenzurirali ili ljudi koji druge optužuju da bi cenzurirali - nameće se i nova dvojba: da li esejist smatra da je cenzuriranje dobrodošlo, pa sva sreća da nije uzmanjkalo ni onih koji bi niti onih koji jesu i koji to i dalje rade, ili misli da je to nešto nepoželjno, loše, štetno...? Ta dva dijametralno oprećna stanovišta daju po dvije mogućnosti tumaćenja tri prethodno uočene mogućnosti teksta, što svodi moguća razmatranja na šest varijanti: a1, a2, b1, b2, c1 i c2. I ne samo to! Nužno je pretpostaviti da je bilo/da ima ljudi koji bi cenzurirali, pa nisu; da ima ljudi koji bi cenzurirali, pa jesu; da ima ljudi koji ne bi cenzurirali, pa niti nisu; kao i da ima ljudi koji ne bi cenzurirali, ali ih je stjecaj životnih okolnosti doveo do toga da se nađu u ulozi cenzora. Ako i te novoiskrsle četiri varijante pomnožimo s novom dvojbom - da li je cenzura dobra i poželjna ili loša i nepoželjna - mogućnosti tumaćenja teksta množe se u beskraj.

Pretjerivanje?

No kako smo razmotrili samo mogućnost koju smo naznačili slovom a, pa se izrodila u a1, i dobili samo kaos i besmislicu, preostaje mogućnost da esejist J. to uopće nije mislio. Ili da uopće nije mislio.

Mogućnost b, - ne razdvajajući sada b1 i b2 - da nikada nije manjkalo onih koji su optuživali druge da bi rado cenzurirali - čini se na prvi pogled daleko poticajnija za razmatranje, pa bismo to mogli ostaviti za kavu kada se sretnemo.

Pozdrav tebi.

- 10:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.01.2006., četvrtak

plemenita nesreća

Otprilike krajem ožujka ili početkom travnja 1998. godine zapisao sam tekst koji slijedi. Ne znam što sam s njim napravio, možda sam ga poslao u "Vjesnik" za rubriku "Pisma čitatelja", možda su ga čak i objavili, ali vjerojatnije je da nisu. Pokušavajući zavesti red među dokumente u kompjuteru ponovo sam naišao na njega. Da ga izbrišem? Žao mi je, neka ostane kao svjedočanstvo jednog plemenitog djela i zapis da sam pisao i kada nisam objavljivao…

Dnevne novine iz dana u dan donose nove podatke o jednom od događaja koji ih je zaokupio - poznati nogometaš Robert Prosinečki uništio je svoj skupocjeni Mercedes. Na sreću, nitko nije stradao. Prva neslužbena procjena materijalne štete je oko 50.000 kuna. Policijski alkotest je pokazao da hrvatski nogometni reprezentativac nije bio pod utjecajem alkohola.

Pretpostavimo da policijska patrola koja je obavila uviđaj nije iskrivila izvještaj o alkotestu kako bi zaštitila omiljenog sportaša, te prihvatimo sve gorenavedeno o prometnom udesu kao nedvojbene činjenice.

Podatak koji nije toliko nedvojben jest zašto se nezgoda dogodila. “Prosinečki je naveo kako mu je u jednom trenutku pas izletio na cestu pred automobil, pa je stoga morao naglo skrenuti.” Premda su sve novine koje su pisale o tome navele to objašnjenje, o razlogu udesa možemo vjerovati poznatom nogometašu, ali mu i ne moramo vjerovati.

Dakle, postoje samo dvije mogućnosti: ili je objašnjenje o uzroku udesa istinito ili nije. Ukoliko je istinito, moguće su opet samo dvije mogućnosti. Prva, da se u trenutku kada je nepoznati pas iskrsnuo pred kotačima jurećeg automobila poznati nogometaš preplašio kako bi mu sudar s životinjom mogao oštetiti skupocjeni automobil, pa je naglo skrenuo i izgubio kontrolu nad vozilom. Druga, da je poznati nogometaš po svaku cijenu htio izbjeći povrijediti nepoznatu životinju, makar pritom oštetivši izuzetno skupo vozilo i ugrozivši vlastiti život. Prva mogućnost je vrlo malo vjerojatna. Mercedes je građen da bi mogao podnijeti i daleko teže sudare, pa bi jedina posljedica po vozilo bila da bi ga trebalo oprati, a mladi sportaš u naponu snage i s natprosječnim refleksima, potpuno trijezan, teško može izgubiti kontrolu nad tako pouzdanim vozilom kao što je Mercedes. Preostaje, dakle, druga mogućnost, a ona govori da je Prosinečkom život nepoznatog seoskog psa koji ujutro luta cestom vrjedniji od izuzetno skupog automobila. Ishitreno, to bi se moglo protumačiti i tako da naši nogometaši toliko mnogo zarađuju da im je i najskuplji automobil beznačajan, samo da istovremeno s automobilom Prosinečki nije ugrozio i sebe.

Čak i da objašnjenje zašto je došlo do nesreće nije istinito, sam izbor objašnjenja ima svoje značenje i vrijednost. Navodeći da je slupao automobil kako bi zaštitio psa, makar to i ne bilo točno, Prosinečki – kao javnosti poznata i omiljena ličnost, te uzor mnoštva, naročito mladih ljudi - javno obznanjuje da je život, pa makar i nepoznatog psa neprocjenjiva vrijednost. Pri tom on daje na znanje da mu je stalo do razumijevanja i uvažavanja upravo onih ljudi koji će taj njegov gest razumjeti i podržati njegov izbor.

Vrijednost njegova izbora sagledava se u punom svjetlu kada se usporedi s nebrojeno bahatih vozača koji na gradskim pješačkim prijelazima nasrću na starice koje jedva hodaju, koji su zbog ogrebotine na limu svog vozila spremni povući pištolj ili parkiraju svoja vozila na nogostupima tako da majke s kolicima i invalidi ne mogu proći mimo njih. Njih će zanimati vijest da je poznati nogometaš uništio skupocjeni automobil. Ali prava vijest je zapravo da je poznati nogometaš spasio psa. Vjerujemo li Robertu Prosinečkom ili ne vjerujemo u njegovo objašnjenje zašto je došlo do saobraćajne nezgode – u oba slučaja on se iskazao kao istinski šampion.




- 20:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2006  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Svojevremeno nisam imao nikakvih problema da objavim tekstove koje sam napisao. Sada već odavno ne mogu naći mjesto gdje bih sustavno objavljivao ili s kojim bih ja bio zadovoljan da surađujem. Da li me je vrijeme pregazilo ili sam pošandrcao, pa više ne mogu napisati tekst koji bi ikoga zanimao? Usprkos svemu, i dalje povremeno ne mogu odoljeti da ponešto ne zapišem.

POSJETITELJI:
Free Web Counter

hit Counter

BROJ POSJETA:
Free Web Counter

hit Counter